Svijest proizvođača i potrošača se mijenja

Osnovni cilj poljoprivrede je da nam obezbijedi potrebnu hranu i sirovinu za prerađivačku industriju, ali to nije jedini cilj. Poljoprivreda bi trebala da poboljša život svakog ljudskog bića, očuva prirodu koja nas okružuje i da istovremeno bude profitabilna.

Razvoj ljudskog društva je donio mnoge promjene, a te promijene nisu zaobišle ni poljoprivredu. Tokom industrijalizacije društva poljoprivreda je doživjela drastične promjene. Zadatak te nove, industrijske, konvencionalne poljoprivrede bio je da se obezbijedi maksimalan urod i maksimalan profit što je stvorilo mnogobrojne probleme sa kojima se danas suočavamo.

Konvencionalana poljoprivreda je donijela velike troškove u poljoprivrednoj proizvodnji, od mehanizacije, đubriva, hemikalija i drugih direktnih i indirektnih troškova. Ona ima za cilj maksimalan urod i profit. Poskupljenje proizvodnje je u prvi plan stavilo profit, a zanemaren je uticaj poljoprivrede na ljude, zemljište, biljke, životinje, cjelokupnu životnu sredinu.  Vremenom su upotreba mehanizacije, obrada (prevrtanje) zemljišta, đubriva, hemijskih materija doveli do upropaštavanja zemljišta i njegove devastacije. Monokulturno uzgajanje, uzgajanje jedne vrste, na većim površinama dovelo je do niza problema: osiromašenje zemljišta, nakupljanje korova, prouzrokovača oboljenja i štetočina. Sve je to izazvalo posledicu da je svake godine potrebno povećanje količina đubriva i hemijskih sredstava, a njihove formulacije imaju sve veći uticaj na životnu sredinu.

Poljoprivredni proizvodi su postali skladište ostataka različitih hemijskih materija koje imaju pogubno djelovanje kada se koriste u ishrani ljudi i životinja. Umjesto da je poljoprivreda posvećena proizvodnji hrane, ona je posvećena proizvodnji profita i pretvorena je u pravu industrijsku granu.

Konvencionalna poljoprivreda je postala najveći zagađivač prirode, a poljoprivreda je postala noćna mora za poljoprivredne proizvođače i potrošače. Na udaru ovakve poljoprivrede našlo se zemljište, voda, biljke, životinje, cijelo naše okruženje. Monokulturno uzgajanje biljaka je dovelo do nestanka velikog broja biljnih vrsta i sorti, zauvijek su izgubljene brojne autohtone vrste povrća i voća, divlje biljke. Uzgajanje životinja na savremenim farmama je dovelo do toga da su brojne autohtone rase životinja nestale ili da su pred nestajanjem. Pretjerana upotreba pesticida dovela je do ugibanja pčela, ptica, vodozemaca.

Umjesto velikog broja malih, raznovrsnih seoskih imanja velika područja se pretvaraju u monokulturne zasade.

Istovremeno sa narušavanjem životne sredine konvencionalna poljoprivreda je dovela do razvoja mnogih pravaca u poljoprivrednoj proizvodnji.

U Njemačkoj je razvijena integralna poljoprivredna proizvodnja nakon obimnog istraživanja kojim je utvrđeno da najveći broj oboljelih od karcinoma su voćari koji su plantažno uzgajali jabuke i obavljali veliki broj tretiranja zasada u cilju zaštite od biljnih bolesti i štetočina. Tragajući za rješenjem razvijen je sistem koji je imao za cilj da se smanji broj tretiranja, a obezbijedi najefikasnija zaštita uzgajanog bilja.

Organska poljoprivreda je korak dalje u transformaciji poljoprivrede. Ona obezbjeđuje efikasno bavljenje poljoprivredom uz očuvanje životne sredine. Prednost se daje preventivnim mjerama kao što su: plodored, plodosmjena, sjetva ili sadnja biljaka koje pozitivno djeluju jedne na druge ili imaju zaštitnu ulogu i druge mjere.

Pored toga razvijeni su i mnogi drugi pravci: poljoprivreda po Mitlajderu, biodinamika, hidroponika, permakultura, akvaponika.

Neki od ovih pravaca u bavljenju poljoprivrednom proizvodnjom postali su opšteprihvaćeni i imaju sve više poklonika.

Svijest proizvođača i potrošača se mijenja i sve je veći broj ljudi shvaća koliki je značaj hrane proizvedene u skladu sa prirodom, bez narušavanja životne sredine.

Sve hemijske materije koje se koriste u konvencionalnoj poljoprivredi dospjeće u lanac ishrane ljudi preko hrane i vode što dovodi do pojave različitih oboljenja.

Izbor poljoprivrede koja je zanovana na što manjem narušavanju životne sredine smanjuje rizike zagađenja životne sredine, a samim tim smanjuje se broj i količina štetnih materija koja putem hrane i vode dospjevaju u ljudski organizam.